Koliko treba jednom kvalitetnom društvu da od vrha dođe do dna? Jako malo. A koliko tom istom društvu treba da iz totalnog ludila i nesreće pronađe put ka spasenju i svetlosti? Mnogo dugo. A kod nas predugo. Taj zločin smo sami prema sebi počinili, a život nas kažnjava surovo i toliko surovo da u moralnom i duhovnom smislu posrćemo neprestano bez obzira na ekonomski i privredni uspon. Ali nije sve u novcu. Mentalni, duševni i emotivni ožiljci se mnogo teže leče i uklanjaju nego finansijski problemi.

Za dva dana desila su nam se dva strašna, užasna i poražavajuća zločina i to među nama samima. Jedno dete ušlo je u školu, do zuba naoružano, sa planom i idejom kako da ubija, i ubijalo sve na šta je nailazilo. Stradali su oni van spiska, a žalio je samo što nije stigao da dovrši svoj monstruozni plan i pobije i decu sa spiska koji je dugo sastavljao. A krvnik u telu deteta se poslužio očevim oružijem da osudi na smrt svoje drugare i drugarice iz škole. Jeza me hvata kada pomislim na to šta je njemu sve bilo u glavi dok je to pisao, planirao, spremao oružije, danima gledao lica nevine dece kojima kroz svoju maštu već oduzima živote i onda na putu do škole, kranje hladnokrvan, ne odustaje od namera da počini silna ubistva. Ulazi u školu i prve rafale upućuje u Mišu. I to u Mišu za koga svi kažu da je obožavao decu, pa i svog ubicu. Nije ga zlocinac ni u oči pogledao. Sasuo je u mičinog Mišu 14 hitaca. Onda je đubre krenulo da ubija decu. Svoje vršnjake. Pucao je u glavice onih sa kojima se družio, sa kojima je veče pre zločina bio na rođendanu. Dok je pio sok sa njima znao je da će ih sutra pobiti. Monstrum. Potpuni ludak. Odjekuju pucnji. Ječi na sve strane po školi. Krvavi tragovi ispod dečijih tela ispisuju neku sledeću stranicu i dodatno okrvavljuju našu već previše tragičnu i turobnu sudbinu. Bez duha. Bez emocija. Bez kajanja. Monstrum sa pištoljima i molotovljevima koktelima napušta zgradu škole i odlazi u dvorište. Tu se kaje. Ali ne zbog posejanih smrti i prolivene krvi sedam devojčica, jednog dečaka i Miše, već zato što nije stigao da ubije sve kojima je smrtnu presudu već doneo i izvršenje potpuno pripremio. Muk i šok.

Dan kasnije novi muk i novi šokovi. Ne prestaje ludilo. Dok uplakani narod pali sveće i suzama svojim ispisuje pitanja kojima pokušava da nađe, po ko zna koji put, odgovore zašto i kako je društvo došlo do ove tačke pucanja, nekoj deci je sve to zabavno i pišu komentare podrške monstrumu i njegovom sudu. To koriste za zabavu na mrežama, pa simuliraju i prave se i sami mrtvi. A gde su u tom času njihovi roditelji!? Da li je i njih dotakao muk i šok, pa ne znaju šta im deca čine ili ih to ne dotiče jer tragedija nije njih “zakačila”!? Par prodavaca na pijaci srecem i čujem kako se smeju dok pričaju o “nekoj tamo pucnjavi”! Ej bre!!! Smeh i komentari podrške po mrežama! Kakvi se sve idoti kreću slobodno oko nas!? Kakvi poremećeni umovi!? Jel među njima neki novi ubica!? Jel njih korak ili dva dele od ideje za novim zločinima!? Jel to njihovo smejanje i pisanje podrške monstrumu rezultat i krivica možda svih nas!? I jeste i nije. Jeste, jer nismo sposobni bili da sprečimo takve tragedije. A nije, jer ne mogu da prihvatim da sam kao pojedinac za to odgovoran. Ne mogu da prihvatim odgovornost i na sebe, zato što se i sam godinama borim protiv svih oblika nasilja i fizičkog i psihičkog. Ne krijem se i ne ćutim. Zato imam pravo da prozovem bilo koga u srpskom društvu. Znam i veoma dobro šta znači biti žrtva i to organizovanog ludila na drustvenim mrežama, ponižavanja organizovanog i unapred smišljenog i samo mi je jaka psiha pomogla da iz toga izađem jači i još bolji. Ali ima mnogo onih koji stradaju.

Sve je uzburkano i strah vlada među ljudima, javljaju se razni stručnjaci da pričaju priče, a novi ludak na Dorćolu uzima pištolj i puca sa prozora u ženu koja samo šeta jutarnju turu sa svojim psom. Bog nije spavao i monstrumu je zadrhtala ruka. Promašio je. Klinci nose plastične pištolje, jedna devojčica povređuje nožem drugaricu i nastavnicu u školi, nesvesni ili poremećeni klinci snimaju najgore stvari koje kače po mrežama i klupko ludila nikako da stane.

Puklo je i u Mladenovcu. Monstrum nakon rasprave uzima kalaš i seje smrt u školskom dvorištu i po okolnim selima. Kaže da je “omalovažavan” i valjda onda treba da pobije sve nas na koje naiđe i znane i neznane. Oduzeo je pravo policajcu, mladom čoveku, da se raduje jednog dana stvaranju porodice i vođenju deteta u školsko u kome je ubijen i gde je monstrum rešio da mu oduzme pravo na život i radosti koje život može da stvori, pruži i pokaže. Možda bi taj mladi policajac sledeće godine ili neke tamo u tom istom dvorištu šetao svog sina i učio da hoda ili vozi bicikl. Možda bi sedeo tu na klupici i radovao se igri svog sina ili gledao kako ćerka preskače lastiš sa drugom decom. Možda. A pravo na to možda je odlučio da oduzme jedan monstrum! Đubre! Ubio je i sestru tog mladića. Rafalima je zasuo i prisutnu decu, onu koja su rođena i kojoj niko ne bi smeo da se drzne da oduzima živote. Ali njemu to nije ni najmanje problem. On je “faca”, on je “opasan”, on ubija bez griže savesti i nema nameru da stane. I pred poterom se ne predaje, nego čeka da ga uhvate. Preti i taksisti bombom. Mrak iz koga se svetlo ne vidi. A tata vojno lice. Ne bih dalje o tati. Lepo vaspitan sin. Kosač i sejač smrti – sin. Plod rada i “truda” roditelja. Muka me drži već tri dana. To je ona mučnina koja te prati stalno. Sada ne osećam da sam bezbedan ni kada šetam svog psa Lolu, ni kada idem po pijaci, ni kada sedimo sa decom u omiljenom parku ili igraonici, ni kada odemo porodično u restoran na ručak ili odemo da kupimo nešto deci ili samo prošetamo po gradu. Ko zna koliko ludaka svakog jutra srećem, ko zna koliko njih me mrzi zbog stavova, ko zna koliko njih i o ćemu sve mašta. Ko zna… Ja ne znam, ali ne želim ni da zamišljam. Teško je biti veceras u koži onih sa kojima su do sinoc pravili planove za neki sutrašnji dan ili more, a danas uz suze i neopisivu bol spremaju sahrane svojih najmilijih. To jednostvano ne može ni da pojmi normalan čovek.

Svi govore o posledicama, ali uzrok niko da uzme u usta. Najlakše je da u medijima pokazujemo kako nam je žao i kako se solidarišemo, ali zašto svi ćute u uzrocima!? Uzroci su već dobro pustili korenje u našem društvu, a mi smo pokazali da ne umemo da to korenje počupamo ili se plašimo tog čupanja. Glavni problem smo mi sami i to što za sve ovo uzroke tražimo van nas i naših duša. Uvek su nam krivi oni spolja, uveženi filmovi, kultura, misli i ideje. A ne vidimo šta smo tu mi dužni i koji je naš doprinos. E, o tome ću nešto više u narednim gostovanjima na tv-u.

Rekao sam mnogo, pokušaću da učinim još više, ali to neće oživeti ni Mišu, ni sve one male i slatke anđele. Neka im Bog podari dušama usnulim mir, spokoj i Rajsko naselje. Amin.